Ujutru se budim raščupana, maskaru nanosim još zatvorenih očiju, kafu pijem s jednom nogom u papuči, a drugom u štiklama. Nokti su mi svježe nalakirani, prijeti velika opasnost da upravo danas jedan slomim. Djecu ostavljam u vrtiću, moji mališani već imaju 3 i 4 godine. Svašta su mi već priuštili, pa ipak kad me pogledaju svojim nedužnim okicama ne mogu se ljutiti. »Mama, mi te volimo!« U uredu je opet mnogo posla, kasnim s predavanjem izvještaja i upravo sam dobila nova zaduženja. Uzdahnem: »Ma uspjet ću, stići ću, sve će se riješiti«.

Za ručkom sam imala nesreću da se uflekam, zaboravila sam na povećanu vjerovatnoću  zato što nosim potpuno novu bijelu košulju. Nasmijem se i fleku prekrijem krpom. Predvečer kupim djecu iz vrtića. Oba moram odnijeti u stan istovremeno. Zajedno s torbicom, ključevima od auta i ključevima od stana. Umorna skidam cipele s nogu i bacam se na kauč. Samo 5 minuta mira, molim. Moj dragi proviruje iz kuhinje, zove me na podgrijanu večeru. Za stolom sjedimo samo nas četvero, Nik mi pokazuje crtež koji je za mene nacrtao u vrtiću. Na slici sam ja, mama, nacrtana s velikim srcem, za ruke držem oba djeteta, a s trećim još i muža. Nasmijem se i oči mi zasuze. Moj je život ispunjen.